Cassandra White nije čestita udovica prosijede kose skupljene u punđu. Ne nosi nebrojene komade crne vrećaste odjeće i baš nikada ne sjedi na stolcu za ljuljanje, zamagljenih očiju snimajući situaciju i govoreći: “Kad je moj dragi Harry još bio živ…” ili “U moje vrijeme…”
Ne hoda nestabilno uz pomoć štapa i ne govori “Joj, jadne mene” kad se spotakne.
Ukratko, Cassandra White uopće nije krhka starica kakvu sam očekivala.
Visoka je metar i osamdeset, narančaste kose boje crvene naranče, narančaste poput zalaska sunca, a kad se spustila prilazom da me pozdravi, gorjela joj je na glavi poput plamene peći. Pojavila se s tom bakljom iznad sebe i rekla: “Dobrodošla, jesi li lako pronašla put?” Obasjala me blistavim osmijehom kad sam nespretno izašla s prtljagom. Usta su joj se šarmantno izvila. Na putu do kuće ponašala se poput vodiča, “Tu je moj djed dogradio drugi dio kuće, a ovo su vanjska vrata od hrastovine koja su ugradili moji roditelji, a tu je majka držala konje,” sloj za slojem obiteljske povijesti, “a ovdje bi moj pokojni suprug svaki put udario glavom, oprezno.”
Bila je poput domaćice na ladanju kojoj nekako promiče činjenica da je njezina ladanjska vila smrdljiva rupčaga.
Jer čim smo ušle bilo je jasno da Cassandra White živi u najgoroj rupčazi koju sam ikada vidjela. Goroj od ičega što sam mogla zamisliti. Nije to bila malena rupa, skučena straćara, o ne. Ove je rupčage bilo napretek, soba za sobom, svaka puna obiteljske ostavštine i pljesnivih satova i trulih komada namještaja što drhture na prastaroj deki. Bila je tu ostava s mesom ovješenim u redovima i policama s domaćim vinom i džemom i sirom i maslacem i bačvama domaće jabukovače, i staklenik i radionica i staja, gdje me dočekala hrpa slame i zaostali vonj krave.
“Posljednja krava koja mi je preostala”, rekla je Cassandra, ljutito kimnuvši.
A tek neopisiva ogavnost kompostnog zahoda ili, kako ga je Cassandra nazvala, Gromulje. Nisam za to znala kad sam tek došla – mili Bože, kako samo nisam znala, a kako sam brzo doživjela prosvjetljenje – no ono što jesam primijetila bile su kuhinjske pločice pune vlage i napola oguljene tapete, i prodoran smrad truleži i još nečeg, nečeg poput štakora. Ne čak ni poput štakora. Štakora!
Nekako sam sumnjala – iznova se osvrćući – da Cassandra posjeduje išta slično perilici posuđa. Sumnjala sam da posjeduje aparat za kavu ili mikrovalnu. I nije bilo ni traga kompletu usklađenih kuhinjskih krpa ili redu velikih čaša za vino, kao ni setu finog bijelog suđa.
U inventaru kuhinje Cassandre White stajalo bi ovo:
Tri napuknute šalice i umrljan čajnik, ostatak prastarog posuđa za čaj
Krepana ptica, sramotno ostavljena u sudoperu, čeka čerupanje
Tona plijesni
Pet dvocijevki
Biblijska pošast štakora
“Sigurno si za šalicu čaja”, rekla je Cassandra White uzevši lončić sa štednjaka i nalivši vodu u čajnik. Na stolu je bilo voća. Govorila je grubim lokalnim naglaskom, rekla je ʻšalʼcaʼ umjesto ʻšalicaʼ. Na njezinu koščatu licu sjali su savršeni zubi. Oči su joj bile zelene i usredotočile bi se na sugovornika, a dok se ona samo smiješila i buljila, ja sam konačno rekla: “Evo, hvala vam što ste me pozvali da prenoćim. Iskreno, ne znam što bih inače učinila.”
“U teškom si razdoblju, je li?” rekla je.
“Da, zapravo jesam.”
“Ponudi se voćem”, rekla je. “Iz vrta je. Nemam prepečenca. Kruh smatram porokom.”
“Zato što je ugljikohidrat?” upitala sam.
“Ne, zbog žitarica. Žitarice su roba za zgrtače. Nešto odbojno. Zgrćeš ih i onda stvoriš vojske da štite tebe i tvoje žito. Stvoriš velike nadzorne tornjeve da nadziru žito. Eto što se dogodilo drevnim žitnim gradovima tisućama godina prije Krista. Velik toranj pun vojnika s okom koje s vrha nadzire svakoga.”
“Zbilja? Dakle zbog drevnih gradova ne jedete kruh?”
“Zbog zlog utjecaja žitarica općenito.”
“DOOOOBRO”, rekla sam pomislivši: OKRET! NAPRIJED MARŠ! EVAKUACIJA, EVAKUACIJA!
“Ne sviđa mi se većina onoga što me okružuje”, rekla je Cassandra. “Zato živim ovdje pognute glave, pokušavam brinuti se za sebe koliko mogu.”
“Koliko dugo već živite ovdje?”
“Farma je u vlasništvu moje obitelji već stotinama godinama. U ovoj smo dolini tisućljećima, rekla bih. Moji su roditelji imali samo kćeri, pa sam ja naslijedila farmu. Bila sam farmerica, a kad sam se udala svi su me počeli zvati farmerovom ženom. A moj suprug uopće nije bio farmer. Bio je u vojsci i raznesen je u pustinji. Zatim su slinavka i šap uništili dolinu i kad mi je vlada zaklala svu stoku, ponudila mi je dva čeka. Za supruga i za stoku. Nisam htjela nijedan. Pa sam prodala većinu imanja. Ostalo mi je još par jutara. Svi su drugi uzeli novac za stoku, otkupili moju zemlju i farma mi je propala.”
“Jako mi je žao.”
“Nema veze.”
“Naravno da ima. To je strašno.” I bilo mi je žao. Živjela je u bijedi i muža su joj raznijeli u pustinji. A onda je u hirovitom naletu potkopala samu sebe. Daleko od toga da su joj cvjetale ruže.
Kuća joj je djelovala kao da bi je jak vjetar sravnio sa zemljom, raspršio je preko polja. Čabar vode na štednjaku klokotao je i isparavao. “Ne proizvodim dovoljno struje za kuhalo”, rekla je.
Kad sam popila čaj, ustala je i rekla: “Da te malo provedem kućom.” Istjerala me iz kuhinje u blagovaonicu punu propuha, s veličanstvenim hrastovim stolom i nekoliko podnapitih stolica. Sat što odzvanja u pozadini. Velik portret muškarca u fraku.
“Moj pradjed”, rekla je Cassandra. Gledao ju je svisoka, pitao se što je dovraga učinila njegovoj farmi.
“Mmm”, rekla sam, a udovi su me boljeli od hladnoće. Zatim ledeni dnevni boravak što se krio pod teretom greda. Fotelje s ispljunutom oblogom. Velik i smrdljiv sag. “Imate li pse?” upitala sam, znajući unaprijed odgovor.
“Da, u dvorištu su”, rekla je Cassandra.
“Izvrsno”, slagala sam. “Volim pse”, slagala sam kao da prvi put nije bilo dovoljno. Razvukla je osmijeh i zabacila grivu.
Cijelim putem uza stube njezini su nas preci promatrali hladno i ljutito, a bila su tu i dva novija portreta, u tušu i olovci.
“Tko su oni?” upitala sam.
“Moja djeca,” rekla je. “Jacob i Evelyn.”
“Čime se bave?”
“Ah, tužna je to priča, volim ih svih srcem ali potpuni su luđaci.”
“Jesu li u kojoj instituciji?”
“Oboje, da. Jacob je konzultant za menadžment u Sydneyu a Evelyn je mešetarka u New Yorku. Više ne razgovaraju sa mnom.”
“Ali imaju povijest duševne bolesti?”
“Ne, ne, to je njihova duševna bolest.”
“To što misle da su konzultant za menadžment i mešetarka?”
“To što JESU konzultant za menadžment i mešetarka.”
“Dooooobro”, rekla sam.
Kako bi mi pomogla da se brže udomaćim, Cassandra je objasnila osnovna pravila. Sve što moram znati. Možda sam bila umorna od puta, ali mislim da je išlo ovako nekako:
- Ne primi struju od Elektre jer Elektra je utjelovljenje Čistog Zla.
- Odbij svu vodu od državnih voda, jer državne su vode također utjelovljenje Čistog Zla.
- Uzimaj kravlje mlijeko od svoje jedine preostale krave, Sotone, i kozje mlijeko od svojih koza, Descartesa i Rousseaua, a jaja od svojih kreštavih kokoši, čija uvažena imena moram doznati poslije. U posebnim prigodama kupuj ukradene ptice od lokalnog krivolovca koji dolazi u suton i vadi mrtve životinje iz kaputa poput krvožednog mađioničara.
i naravno –
- Ne jedi kruh jer žitarice su tlačiteljeva hrana.
Izbjegni svevideće oko. Voli Gromulju.
“Ima li pitanja?” upitala je Cassandra.
By Joanna Kavenna
Translated by Petra Pugar
Joanna Kavenna grew up in various parts of Britain, and has also lived in the USA, France, Germany, Scandinavia and the Baltic States. Her novel Inglorious won the Orange Award in 2008. and her writing has appeared in the New Yorker, the Guardian, the Times Literary Supplement, the International Herald Tribune among other publications. In 2013 she was named as one of Granta’s Best of Young British Novelists. She will read an excerpt from her satiric novel Come to the Edge.
Read more about LitLink – Despite Brexit by Rosie Goldsmith
Read more about LitLink – A very rough guide to LitLink. The Author’s View by Joanna Kavenna