LitLink: From DRAGI LOPOVE by Samantha Harvey, translated by Mia Pervan

Čučao je na glatkoj stijeni uz vodu i činilo se da ondje nešto traži. Naravno, tada nisam znala da je to Nicolas, bio je tek neznanac, to je sve, pijanac, pomislila sam, čudak, možda beskućnik. Bio je ondje kad sam se vraćala bakinoj kući s kostima umotanim u haljinu koju sam imala na sebi, ali nismo prozborili ni riječi. Nije da sam željela naići na muškarca, sama, po noći. Zacijelo uopće nisam smjela biti bez ikoga uza se. Ali kad sam stigla pred bakina vrata, ustanovila sam da mi je ispala jedna kost, a zamijetila sam je jer je bila neobičnija od ostalih. Kravlja goljenica, rekla bih, najduža i najljepša iz hrpe koju sam prikupila. Riječne su je struje toliko isprale da je bila savršena, bez ijedne napukline, gotovo poput obrađene kosti za glazbala ili poput ljušture prstaca – takve je se barem sjećam. Ostale sam kosti istresla na kućni prag i, ne ulazeći u kuću, vratila sam se na rijeku.

On je još bio ondje kad sam došla natrag, ali je ovaj put sjedio na nasipu uz rijeku, ispruženih nogu, prekriženih gležnjeva, zagledan preda se i – okrenuo se. Vidjela sam kad je to učinio i pomislila da se sprema nešto reći, a on se opet okrenuo prema rijeci. Ne izgleda kao ubojica, pomislila sam. I više je nego zdrava izgleda u licu – ima snažnu čeljust, rupicu na bradi, pune usne, tamne oči; taj nikoga ne bi ubio, predobar je. Mlad, naočit, naoko ponosan; nesigurno me pogledao, kao da se prepao što je on mene preplašio, i tada se okrenuo od mene. Kad bar muškarci ne bi to činili. Ali nije važno, pomislila sam jer sam odjednom osjetila da ga se ne bojim. Negdje na pola puta između njegove namjere da progovori i odluke da neće, sinulo mi je da mi je baka umrla – kao da je moja sigurnost izrasla iz nedostatka njegove pa sam, zbog te razlike među nama, osjetila da me uopće nije strah. Krenula sam niz nasip, samo sedamdesetak centimetara od njega i počela pretraživati žalo. Tražila sam minutu-dvije kadli me on zovnu.

„Što si izgubila?“ A ja sam, bez razmišljanja, kazala: „Baku“, te prkosno uzdignula bradu i prvi ga put dobro pogledala.

Imao je kraljevsku kosu; mogu zamisliti kako su mu je žene mazale voskom za učvršćivanje. Gustu, kovrčavu i tamnu, i tamne ozbiljne obrve. „Nesmotreno“, reče.

Zatim je ustao i sišao niz nasip u dva duga koraka ustranu. Izvadio je nešto iz jednoga džepa, iz drugoga izvukao baterijsku svjetiljku i uperio svjetlo u ispružen dlan. „Paunov rep“, reče. Pogledala sam taj rep, letimice, a on je dodao: „ Pola polupane figurice iz viktorijanskog doba ili je možda i starija. Našao sam je prije nekoliko tjedana na obali pokraj mosta Blackfriars.“ A ja sam na to, dijelom jer me srdilo kako je olako primio vijest o baki, a dijelom jer mi ništa drugo nije palo na pamet, rekla: „Nemam riječi.“

On je izvio jednu od onih svojih gustih obrva pa nekoliko puta okrenuo pauna na dlanu, a zatim ga vratio u džep. „Hoćeš reći da ti je baka umrla?“

Kimnula sam, a njemu se u očima pojavio izraz koji me iznenadio – tuga, ne, nije tuga. Ne znam kako bih ga protumačila, ali ti ćeš znati, izraz što ga on uvijek ima, ono kad mu se u očima na trenutak pokaže cijeli život. Tko zna što pritom misli, premda vjerojatno ni sam ne bi mogao izdvojiti određenu misao. Neobično nepronicljiv pogled – u ono sam ga vrijeme pripisivala mjesečevoj svjetlosti, iako mi je sada, naravno, jasno da nema nikakve veze sa svjetlošću. Pogled koji spaja polove. Mogao bi to biti strah, a onda opet, lako bi mogao biti mir; kad god ga vidim, uvijek pomislim kako nam se vrlo vruća voda na trenutak može učiniti hladnom – postoji određeni stupanj intenziteta na kojemu meku pojavu možemo doživjeti kao njezinu suprotnost, a ja govorim o takvom intenzitetu u njegovom pogledu.

„Znaš“, reče on, „izgubiš li nešto na ovoj obali pa nastaviš tražiti, pojavit će se jednoga dana. Uvriježeno je vjerovanje da rijeka sve sjedinjuje.“

Nisam bila sigurna pokušava li me tim svojim fatalizmom možda utješiti, kazati mi da smrt sve sjedinjuje, da ću jednog dana opet naći baku; ali, bilo kako bilo, nije me utješio. Bocnuo me. Krivo mi je pala njegova otvorenost, njegovo iskreno spokojno lice koje ću, znala sam (bila sam svjesna, već tada) zavoljeti zato što ono nije poput mojega, i koje me oneraspoložilo jer mi je oduzelo snagu da odlučim što želim, a što ne.

„Vjerojatno misliš da će izbaciti i drugi dio figurice?“ na kraju sam upitala svjesna da je rekao sve što je kanio na račun moje bake. A on je smjesta odgovorio: „Da, mislim.“ „ Hoćeš li ga onda dolaziti tražiti do kraja života?“ On je opet smjesta kazao: „To naravno ovisi o tome kako skoro ću ga naći.“

Čučali smo pri dnu nasipa, u močvarnoj travi. „ Ja sam došla naći kost koja mi je ispala“ rekla sam, a prije negoli sam uspjela nastaviti, on se ubacio s: „To sam i mislio.“ „Dugačku kost“, rekla sam. „Pomislila sam da vrijedi doći još jednom.“ Možda mi je ispala dok sam se penjala ovuda.“

„Vjerojatno nije“, rekao je on; morala sam se s time složiti. Pogledala sam mu profil, ponosnu liniju nosa, usne što su se u uglovima svejednako izvijale u osmijeh, nemarnu eleganciju pokreta dok je tonuo sve niže i opuštenije u čučanj. I ja sam duboko i opušteno tonula u svoj, jer sam rođena za čučanje, ali ne elegantno, nego više funkcionalno, kao da sam načinjena tako te se mogu rastegnuti do ekstremnih kutova, sa svrhom koju ni u pedeset drugoj još nisam otkrila.

„Temza je puna plijena“, reče on. „ Buzdovana, sjekira, mačeva, raspolovljenih figurica paunova repa, novčića, obuće starih Rimljana, cijevi, lonaca, topovske tanadi, gumba za manžete. I kostiju, naravno, kao što znaš. Životinjskih i ljudskih – moguće je da su neke bile kosti obrednih žrtava iz neolitskog doba.“ „ Misliš li da su i moje od obrednih žrtava iz neolitskog doba?“, upitala sam, a on se zagledao na istok, niz rijeku. „Čisto sumnjam.“ „Ali nisi ih ni vidio.“ On je tada, sjećam se, brzo svrnuo pogled s rijeke i uperio ga u moja usta. „A zašto si me onda pitala?“

Motrio me iskosa kao da je ugledao nešto krajnje neobično i tada smo se opet osovili na noge; krv mi se uzburkala, na trenutak mi se učinilo da mjesec uzlijeće. „Žao mi je bake“, reče i uze me za ruku da mi pomogne popeti se uz nasip.

„Daj, nekʼ ti ne bude žao, bila je sretna. Pse si je uvijek hranila mljevenim mesom i umakom od crnog vina, u vodu im je stavljala dva naprska rakije da lijepo sanjaju – imala je dobro i veliko srce. Bit će mjesta za nju na nebu, nemaj brige.“

„Htio sam reći da mi je tebe žao.“

Rekla sam mu da nije potrebno.

„Kada je umrla?“

„Kad si me ono prvi put pogledao.“

On je otvorio i zatvorio usta, ali nije uspio izustiti ni riječ, a kad je vidio da se smiješim, nasmiješio se i on. Moj smiješak kao da je bio izvučen iz nečega gustog što je neodoljivo mirisalo na tamjan. Mama je uvijek palila eukaliptus, sveti bosiljak, kardamom, džumbirovu travu, limunsku travu, palmarosu, donosila ih je sa svojih putovanja u Keralu, i to je za mene bio miris doma. Sada mi se, prodoran, uvlačio u nosnice, kao da traga za mojim mirisom.

Kad sam mu kazala da moram natrag, on reče: „ Hajdʼmo onda.“

Ako me začudilo što je krenuo za mnom, što ja to nisam odbila, što je znao za kosti iako me nije pogledao kad sam prvi put prošla pokraj njega, što je bez truna sumnje pretpostavio da je baka umrla, čak što sam to i ja, bez dvojbe, uzela za sigurno, e pa onda se toj čudnosti nemamo što čuditi. U tom trenutku nismo živjeli u normalnom svijetu. Hodali smo.

Zastali smo kad smo došli do hrpe kostiju pred kućnim pragom. Kad sam se sagnula nad njih, glava mi se napunila suzama kao da sam kablić koji treba isprazniti i zajecala sam jer nisam imala pojma kako ću pomaknuti baku i što mi je činiti s mrtvom osobom.

„Pričekaj do jutra“, rekao je on i prošao mi prstom ispod oka da zaustavi suze. Trepnula sam, a suze potekoše vodoravno po njegovu palcu i nadolje, u udubinu između zglobova, u košaricu od kožnoga tkiva.

„ Nema ni n od nade da ćeš naći tu svoju figuricu“ , rekla sam, a on mi se zahvalio i rekao da cijeni što ga tako lijepo hrabrim.

Osmijeh uz koji je to kazao i krenuo dalje otad u duhu uvijek povezujem s osmijehom na bakinu licu kad sam je našla mrtvu – i jedan i drugi bili su izraz beskrajnog zadovoljstva. Ujutro, nakon što sam pozvala bolnička kola i kad su odnijeli baku, ostala sam sjediti na njezinoj stolici za ljuljanje, bez suza, šutke milujući nogom leđa njezina psa. Nisam htjela poći bolničkim kolima, rekla sam da ću odmah krenuti u bolnicu i pobrinuti se za dokumente. Taman tada Nicolas se vratio; bilo je malo poslije sedam sati, ali je sunce bilo odavno izašlo, i kad sam čula kucaje na vratima, bila sam sigurna da je to on. Na sebi sam još imala haljinu od prethodne večeri, zamrljanu prljavštinom s kostiju i od vrzmanja po nasipu, haljinu koju je on skinuo – smijem li reći? strgnuo s mene – kad su se zatvorila vrata.

Odbijam osjećati se nelagodno što vam to kažem.

By Samantha Harvey

Translated by Mia Pervan

Samantha Harvey was born in Kent in 1975, she lived in Ireland, New Zeland and Japan. Her first book, The Wilderness (2009), was longlisted for the Man Booker Prize and won the 2009 Betty Trask Prize. Her third novel Dear Thief was longlisted for the 2015 Baileys Prize for Fiction and shortlisted for the 2015 James Tait Black Memorial Prize for Fiction.

More about LitLink: Despite Brexit by Rosie Goldsmith

Category: Translations

Tags:

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

X